Nomad Duha

Free Spirit nije faza. Način je na koji dišem otkad znam za sebe.

Kao dijete nisam znala za disciplinu i poslušnost. Znala sam samo za travu pod koljenima, za pustolovine koje su počinjale ujutro i završavale kad bi mi netko dozvati ime s prozora. Nisam prihvaćala zatvorenost. Ni rasporede, ni pravila koja nisu imala priče, ni sobe u kojima se sjedi mirno dok vani postoji cijeli svijet za istraživati.

Voljela sam sve što je bilo divlje — ne divlje u smislu opasno, nego divlje u smislu slobodno. Istraživački. Igralo se po cijele dane: drveće, rječice, komšiluk, tuđa dvorišta i svoje mape u glavi. Zabava je bila moja škola. Radoznalost moja disciplina, jedina koju sam ikad prihvatila.

Magična šuma sa zracima jutarnjeg svjetla, divlje cvijeće i potočić

Oduvijek sam se oblačila drugačije. Nije to bila namjera, buntovnost bez razloga — bilo je to samo dio mene. Boje, slojevi, nešto što se nije uklapalo. I dan danas, kad otvorim ormar, znam da ga neću zatvoriti kao neka druga. I ples — ples u kojem nema koraka koje treba naučiti, samo tijelo koje se prisjeća kako izgleda kad je slobodno.

Ali odrastati u mjestima gdje je tradicija bila teška riječ — to je bio oklop. Lijep oklop, pun ljubavi i značenja, ali oklop. Naučiš se nositi s tim da si „čudna“, „dreamerica“, „previše“. Naučiš se tumačiti sebe drugima. I neko vrijeme čak povjeruješ da trebaš biti manje.

Moji nikad. To je ono što su mi mama i tata i brat dali a da nisu znali da daju najveće: nisu me mijenjali. Pustili su me da budem ko jesam — i danas, i odraslu, i svojoj. Kad god pomislim koliko je to rijedak oblik ljubavi, zašutim od zahvalnosti.

I sad, gledajući unazad, vidim da sve ima smisla.

I s hranom sam imala svoju bitku. Bila sam problematična — hrana je bila i neprijatelj i utočište, godinama. A onda sam, na svoj način, stigla do onoga što zovem priroda: voće i povrće, kombinacije boja i okusa kao da mi je tanjur oslikala šuma. I ulja — obožavam ulja i koristim ih svakodnevno, u kuhinji i na tijelu. Nije to bila dijeta, bilo je vraćanje.

Sloboda je i to: kad jedeš ono što te hrani, a ne ono što te tjera da se skrivaš.

I zato, vjerovatno, masaža s uljima. Tu sam pronašla svoj svijet: dodir ruku s uljima opusti svaku negativnu misao u čovjeku. Svaki put kad stopim ulje u nečiju kožu, sjetim se da je dodir najstariji jezik mira.

Boce masažnih ulja s lavandom i ružmarinom u toplom svjetlu

Zašto me oduvijek privlačio onaj divlji, Gipsy- romski duh slobode — šarene suknje, vesele boje, put pod nogama, vatra oko koje se pleše. Ne nomadski način života — ja nisam morala biti na cesti da se osjećam slobodno. Nomadski duh. Sloboda koja živi u tebi, ne u adresi.

Zašto su me obuzimali šamanski bubnjevi i indijanska muzika prije nego što sam znala šta riječ ritual uopće znači. Zašto sam biljke skupljala u sveske prije nego što sam znala da se to zove Herbalizam — biljke su mi uvijek bile oaza mira i svjetlosti.

Zašto su mi druge kulture uvijek bile prozor, a ne prijetnja.

Zašto anđele i vile nosim sa sobom kao čuvare, i ne pitam se jesu li stvarni — osjetim ih. Zašto puni mjesec znači isto što nekom znaći katedrala. Zašto kristale nosim na rukama kao narukvice — jer sjaje magično pod odsjajem sunca, i svjetlost na zapešću mi je dovoljan dokaz da čarolija postoji.

Ruka s narukvicama od malih kristala u boji pod zlatnim sunčevim svjetlom

A knjige? Ne čitam ljubavne rasplete. Mene zanima duhovnost , i rituali — priče duše, ne priče zavisti. Otvaram knjigu kao što otvaram prozor: da uđe zrak koji nosi nešto dalje od mene.

Sve su to bili komadići mene, rasuti po godinama, koji su čekali da odrastem dovoljno da ih spojim.

I sad znam ko sam: Free Spirit Nomad.

Ne ona što bježi — ona što ide.

Ne ona bez korijena — ona čiji korijeni rastu prema nebu.

Ako si i ti takva, znaš šta ti želim reći. Da nisi čudna. Da nisi „previše“. Da taj nemir u grudima nije mana koju treba popraviti, nego kompas. Da sloboda nije nešto što se traži vani, nego nešto što se skida sa sebe, komad po komad, kao oklop.

I da te nikad, nikad ne treba mijenjati.

To je put na kojem te čekam — u radionicama, u pismima, u krugu žena koje su se umorile od objašnjavanja i počele živjeti.

S ljubavlju i svjetlošću 💫

Mirella Soulara & Serapha 💖

Glas intuicije. Energija istine. Put svjetlosti.

Sve što pišem dolazi iz mog istinskog pronalaska sebe. Ovi tekstovi su odraz mog unutarnjeg svijeta — proživljenog, osjetilnog, iskrenog. Kroz intuiciju, duhovnu praksu i svakodnevne izazove, učim kako živjeti u skladu sa sobom autenticno ,svjesno i svojom energijom i dijelim to s vama.

Ako vas moje rijeci dotaknu, možda smo na istom putu - samo razlicitim koracima !